AKO
Ako možes da sacuvaš razum kad ga oko tebe
Gube i osuduju te;
Ako možes da sacuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeci iz vida ni njihovu sumnju;
Ako možeš da cekaš a da se ne zamaraš cekajuci,
Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,
Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;
I da ne izgledaš u ocima sveta suviše dobar ni tvoje
Reci suviše mudre;
Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju
tobom,
Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu
(sebi) cilj,
Ako možeš da pogledaš u oci Pobedi i Porazu
I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;
Ako možeš da podneseš da cuješ istinu koju si izrekao
Izopacenu od podlaca u zamku za budale,
Ako možes da gledaš tvoje životno delo srušeno u
prah.
I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;
Ako možes da sabereš sve što imaš
I jednim zamahom staviš sve na kocku,
Izgubiš i ponovo pocneš da sticeš
I nikad, ni jednom reci ne pomeneš svoj gubitak;
Ako te služe još dugo, iako su te vec odavno izdali
I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema nicega
više
Do volje koja im govori:“istraj!“
Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sacuvaš svoju
cast;
Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;
Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne
može da uvredi;
Ako svi ljudi racunaju na tebe, ali ne preterano;
Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta
Sa šezdeset skupocenih sekunda,
Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,
I što je mnogo više, tada ceš biti veliki Covek, sine
moj.
(Ova pesma nobelovca Radjarda Kiplinga, proglašena je
u novembru 1995. godine, u jednoj anketi u
Engleskoj, za najlepšu pesmu svih vremena). Preveo:
Ivo Andric