
Niko od nas nije mislio da će biti na groblju.
Nije mi dao Bog ili Djavo, svejedno ko od njih dvojice... Nije mi dao da te još jednom posetim, makar me ne prepoznala, ne rekla ni reč, makar me gledala u čudu, pitavši se šta ja uopšte tražim tu...
Sve se reči stapaju u jednu. Tražim odgovore. Tražim pravdu za tvoju dušu. Ponovo, kao nekad, pitanja se množe. Ali, ovaj put nemam to kome da stavim na papir, da potražim savet ili bar nagoveštaj, da otvorim dušu pred celim svetom... Ne verujem da bi to neko, mogao kao ti, da razume... Ovo mrtvo slovo na papiru...
Da li je ovo glas svih nas kome si bila i učitelj i drug, nekad majka, nekad maćeha, nekad iznad nas, a opet, sa nama u ravni?
Greh na moju dušu. Ovo je kritika na račun Boga, što tvoju patnju nije mogao da umanji. Greh na teret njegove slave!
Sad bi mi najveća uteha bila kad bih znala da si bila srećna sa nama. Da li je radost, koju smo mi kao deca umeli, nesvesno, da ti pružimo, uspela da potre sve nesreće, nanete ti od krvnika i batinaša, lažnih prijatelja i licemernih «ljubljenih»? Da li smo uspeli da načnemo tvoje breme, što majčinsku ljubav nisi mogla svojoj deci da pružiš? Da li smo ti bili nagrada ili kazna?
Oprosti mi, još jednom, što danas nisam tu, da ti odam poslednju počast.
***
Kao kroz san... Dugi školski hodnik, pomalo mračan... Žamor dečijih glasova nadjačava zvono, i ne primećujemo da je označio kraj velikog odmora. Pojavljuje se ona, duge plave kose, silueta posebne lepote... U jednoj ruci nosi dnevnik. Kako se pibližava učionici, svetlost od nje vaja pobednika, iako je to jedino bila sa nama... Ponekad je bila stroga, kao maćeha... «Tišina!», kaže...
***
Tišina.
Tek kad se ovako nesto desi skapiras koliko je zivot kratak... do
pre 3-4 meseca sam se nervirala zbog tako nebitnih sitnica, zbog
tako mizernih stvari... verujem da cu posle ovoga postati flegman...
... Opirnije
Glava prihvata... mozak je to uredio, zivot-smrt... hej, pa to tako
mora! Ti nastavljas... tesko je, ali nastavljas... pustam racio da
olaksa stvari... znam da ona zeli da zivim... da ne placem... da ... Opirnije
Uspedoh da stavim na prst samo jedan tvoj prsten. Toliko ti prsti
bejahu uski... kazu da takvi prsti pripadaju umetnickim dusama...
Boje zidova... zavese... namestaj... u svemu je utkan tvoj d... Opirnije
Razgovaramo... ali sad, u mislima... znam da me cujes... znam... i
ljubav prema pisanoj reci potekla je od tebe... tvoj gen... srce te
je odalo... ne, neces se ti predati tako lako! Znam da neces... j... Opirnije
Divlja zver ponovo se budi. Urlikom pozdravlja sunce i novi dan...
sunce... svoje parce neba... to parce neba za nju je celo nebo ...
jedini pogled u slobodu... kamene zidine ne pruzaju vise... ... Opirnije