• Dešavanja
• 24sata
• Blogovi
• Galerija
• Lokacije
• Društvo
• Forum

Sjecanja davna na oca....

_rukometasica_ -
Blog pregledan 57 puta.

Glasaj (2 glasova):

• 1
• 2
• 3
• 4
• 5

Dodaj

Ne sjecam se oca kao zivu osobu. Njegovo postojenje vidim samo kroz slike koje su slozene u jednoj staroj kutijici: cijela familija na okupu, cak sam i ja na toj slici, poziram ispred fotografa, vazna i sva bitna… To su jedne od prvih slika izradjene u boji upravo s mojim ocem.. On u potkosulji i s nekom kapom starom koja mu je sluzila da mu prekrije oci od sunca ljeti, zimi da mu cuva glavu…
Imala sam 12 godina kad je obolio od bolesti za koju nisu mogli naci lijeka i u par mjeseci unistila ga je totalno… Tada i sve do dana danasnjeg nikako nisam mogla pomislit da ce njegova odsutnost toliko utjecat na moj zivot… Ali evo nakon toliko vremena shvatih da odrastanje bez oca ostavi u tebi veliku prazninu koju nitko zakrpat ne moze… Njegova prisutnost povezana je s jednim davnim dogadjajem koji mi je ostao urezan u glavi, u sjecanju: malena cokolada koja mu je tada virila iz dzepa; zamotana u zuti papir i na njoj naslikan smedji vlakic….
Tempreatura njegovog tijela, tada, ucinila ga je jako slabim i pomalo deformiranim.
A ja, ja i dalje vidim tu cokoladu i taj omot, i znam da mu je otac donjeo ali ne vidim njegov lik…
Sad kad pomislim, na njega me podsjeca jedino to sto mi je kao maloj donosio poklone, one koji si jedan seljak tada mogao priustit… Sjecam se malenih komadica drveta koji su sluzili za malene kucice izradjene samo za mene, malene lutke poput pinocchia, isto samo za mene…
Onda, dane njegove bolesti, sjedanja na vlak i putovanja do dalekih bolnica u posjeti covjeku koji se nikada nije udaljavao ni par kilometara od svoje kuce… Vidim i danas njegov lik izgubljen u tim dugackim hodnicima, onako izgubljen i tuzan…
I na kraju, zadnje urezano sjecanje: vidim u jednoj ranoj zori krajem zime, u maglovitom jutru, sivu osobu koja sjedi ispod starog drveta pokraj kuce, glavom medju rukama… Vratio se tada iz bolnice da provede svoje zadnje dane u kuci…
I sad, ono jedino i najbitnije sjecanje sto mi je ostalo toliko urezano pod kozu, u mojim mislim, u mojoj glavi poput nekog filma…Moj otac je ziv, vidim ga kako danas sece ulicom od nase kuce koja vodi do one glavne… Visoka cesta, namjerno napravljena takvom zbog rijeke koja se nalazila odma tik do ceste…Moja mati tuznog lica koja ide prema njemu. S njim je neka nepoznata osoba, jedan vojnik koji je pobjegao iz rata i trazi skroviste….
Rat polako zavrsava, i taj covjek jedva ceka da stigne svojoj familiji, da i on zagrli svoju djecu, da zaboravi sve ruzno sto mu se izdesavalo onih godina…
Eto to mi se urezalo u mojoj mladosti… I proslo je godina nakon toga, kad sam jednostavno jednog dana shvatila da je sve to bila jedna velika farsa… Moja fantazija necega sto ne postoji… Ja sam rodjena dvije godine nakon sto je rat zavrsio…
To je samo prica koju mi je moja mati toliko puta prepricala, i koja je na krivom mjestu smjestena:umjesto da udje u zonu informacija sretno je usla u zonu sjecanja…

Opet postavljam tuzne stvari, tuzne price.... Moja masta mi opet neda mira....

Dodaj komentar

Registruj se na Furku i daj komentar na blog ili napiši svoj blog

Registracija